Po radu i humanosti dr Petra Miljanića je naslijedio njegov sin NIKO MILJANIĆ (1892 1957) koji je imao samo pet godina kada je ostao bez oca. Školovanje je započeo na Cetinju, a nastavio u Ženevi i Parizu, gdje je završio medicinski fakultet i 1920. godine odbranio doktorsku disertaciju. Za vrijeme balkanskih i Prvog svjetskog rata, tri puta je s majkom i bratom Pavlom dolazio u pomoć Srbiji i Crnoj Gori kako bi pomogao u liječenju ranjenika. Po pozivu je 1920. godine učestvovao u osnivanju Medicinskog fakulteta u Beogradu na kojem je 9. decembra 1920. godine održao prvo predavanje iz anatomije. Od tog dana je neumorno radio na Medicinskom fakultetu u Beogradu ispunjavajući zavjetne riječi date svom ocu prilikom odbrane doktorske disertacije: „Trudiću se da živim njegovim životom, punim rada, dobrote i odanosti ljubavi prema svojima, svojoj zemlji i nauci.
I zaista je dr Niko ispunjavao svoj zavjet dokazujući to kroz rad na Univerzitetu u međuratnom periodu, a potom u toku narodnooslobodilačke borbe kada je danonoćno radio na spašavanju ranjenika, tako da je 15. novembra 1943. godine u Kolašinu izabran za predsjednika Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Crne Gore i Boke na kojoj dužnosti je ostao da kraja rata, kada se vratio svom univerzitetskom pozivu, na kojem je ostao do penzionisanja. Qdlaskom u penziju 1954. godine nije prestao Nikov pregalački rad.
Bpaćajyći se u Crnu Goru, u Velimlju je osnovao narodnu bolnicu u sastavu koje je osnovao još nekolike zdravstvene stanice na terenu radi lakšeg liječenja bolesnika. Neumorno radeći, život je završio 20. oktobra 1957. godine u Meksiku na Internacionalnom kongresu hirurga.
Zbog Nikovih velikih zasluga, navešćemo riječi njegovog studenta, akademika Dragutina Vukotića izgovorene 16.10. 1992. godine na Svečanoj akademiji povodom 100 godišnjice Nikova rođenja, na Medicinskom fakultetu u Beogradu: ,,... Prof. dr Niko Miljanić činio je čast zemlji kojoj je pripadao, narodu iz kojeg je ponikao, gradu u kojem je živio, ustanovama u kojima je radio i profesiji kojoj se posvetio. O njemu treba govoriti u stojećem stavu, uspravno, kako je živio i umro.